Ida Prester: Želim vidjeti nasmijane žene s borama, a ne izglancane avatare
u donjem desnom dijelu ekrana i odaberete željenu opciju. „Volim modu, šminku, frizure, estetiku i igru s vlastitim izgledom. Ali ne volim diktaturu savršenstva. Želim vidjeti žene koje se smiju punim ustima, koje imaju bore oko očiju, koje su nekad umorne, nekad raščupane, nekad spektakularno sređene. Žive žene, a ne izglancane avatare“ – kaže poznata zagrebačka voditeljica i pjevačica Ida Prester.
Potpisujem svaku njezinu riječ. Oduvijek svoja, drugačija, slobodna – Ida je primjer moderne, urbane žene koja misli svojom glavom i ne podliježe diktaturi savršenstva koje ukalupljuje i svodi žene na lutkice bez karaktera. Što misli o ljepoti, starenju, kako se njeguje, muči li je perimenopauza i još puno toga – doznajte u njezinom velikom intervjuu za beautyvodic.hr
Često otvoreno i bez zadrške govoriš o starenju, godinama i prihvaćanju sebe. Što za tebe danas znači pojam „dobro izgledati“ u usporedbi s tvojim dvadesetima? Što ti je to značilo tada, a što ti znači danas?
U dvadesetima sam se puno manje bavila izgledom nego danas. Bila sam dio alternativne scene, a tamo je bilo važno izgledati zanimljivo, drugačije, pomalo čudno. Ljepota u klasičnom smislu nije bila neki ideal kojem smo težili. I danas mi je puno zanimljivija osoba koja ima karakter i stil od one koja je savršeno simetrična. S godinama sam počela više paziti na njegu, ali sam se istovremeno prestala toliko opterećivati tuđim mišljenjem. Danas mi dobro izgledati znači izgledati zdravo, svježe, zadovoljno. I, najvažnije, izgledati kao ja. Ne kao moja verzija od prije 20 godina. Ne želim se natjecati s vlastitom mlađom verzijom, ta je bitka unaprijed izgubljena. A i zašto bih? Svaka dob ima svoje prednosti.
Od koga si naučila najvažnije beauty lekcije i koji si najbolji savjet o ljepoti ikada dobila?
Od svoje bake Ane. Bila je prava dama, uvijek dotjerana, s frizurom, ružem i lijepom odjećom. Čak i kad nije nikamo išla. Od nje sam naučila da dotjerivanje nije nužno pitanje taštine, nego i mali ritual kojim sebi pokazuješ pažnju. Ali najbolja lekcija koju sam naučila kroz život jest da je ljepota jako povezana s energijom. Poznajem žene koje nisu klasične ljepotice, ali kad uđu u prostoriju, sve se okrene za njima. Duhovitost, inteligencija, samopouzdanje, znatiželja – to su najmoćniji beauty proizvodi. I ne skidaju se micelarnom vodom.
Kako izgleda tvoje tipično jutro pred ogledalom? Koliko vremena trošiš na njegu i šminkanje i doživljavaš li to kao gušt ili obvezu?
Ovisi o tome imam li taj dan snimanje ili radim od kuće. Ako nemam poslovnih obveza, mogu cijeli dan provesti bez trunke šminke. Jutarnja njega mi je važnija od šminkanja. Čišćenje lica, serum, hidratantna krema i SPF. To je moj minimum. Za svakodnevni make-up treba mi desetak minuta. Malo korektora, maskara, rumenilo i ruž. Ali ako idem na neki važan događaj, volim se poigrati bojama, sjenilima, frizurom. Šminkanje mi je tada kreativna igra, baš kao odijevanje. Ne volim kad ljepota postane obveza. Trebala bi biti zabava.
Kakav tip kože imaš i kako izgleda tvoja svakodnevna beauty rutina?
S godinama mi je koža postala nešto suša i traži više hidratacije i pažnje. Nisam pobornica kompliciranih rutina s petnaest koraka. Volim proizvode koji imaju smisla i koji stvarno nešto rade. Ujutro mi je važno nahraniti i zaštititi kožu, a navečer temeljito skinuti šminku i dati joj vremena za oporavak. Koristim serume, hidratantne kreme i proizvode s aktivnim sastojcima. U posljednje vrijeme u rutini su mi i L’Oréal Paris Revitalift Laser Tri-Peptides serum i dnevna krema. Ali mislim da je jednako važno ono što radimo izvan kupaonice – san, prehrana, kretanje i mentalni mir. Doduše, ovaj posljednji sastojak najteže nabavljam.
S obzirom na česta putovanja, nastupe i snimanja, kako tvoja koža podnosi tešku scensku šminku i kako je oporavljaš nakon toga?
Moja koža definitivno nije oduševljena mojim rasporedom. Snimanja, reflektori, teški puderi, putovanja, suh zrak u avionima i hotelima… Sve to ostavlja trag. Zato mi je skidanje šminke svetinja. Mogu doći doma u tri ujutro, ali neću zaspati s puderom na licu. Nakon napornih snimanja trudim se nekoliko dana što manje šminkati, pojačati hidrataciju i pustiti kožu da diše. Iako, budimo realni, najbolji tretman za lice bio bi tjedan dana odmora bez mobitela i obveza. Taj proizvod još nisam pronašla na tržištu.
Što za tebe znači crveni ruž?
Crveni ruž je stav! Možeš imati najobičniju bijelu majicu, traperice i neopranu kosu, ali staviš crveni ruž i odjednom izgleda kao da si sve pomno isplanirala. Obožavam ga. Ima nešto jako ženstveno, odvažno i pomalo buntovno u crvenom ružu. Podsjeća me na žene koje su se usudile biti svoje. I na moju baku, naravno. Crveni ruž za mene nije pokušaj da budem ljepša, nego način da kažem: evo me!
Kako rješavaš tipično žutilo na plavoj obojanoj kosi?
Plavuša sam već tridesetak godina, tako da bih do sada mogla doktorirati na temu izbjeljivanja kose. Žutilo rješavam ljubičastim šamponima i povremenim preljevima kod frizera. Ali puno veći izazov od same nijanse jest održati kosu zdravom nakon toliko godina bojanja. Zato mi je njega jako važna, koristim maske, regeneratore i proizvode koji pomažu obnoviti oštećenu vlas. Nedavno sam u rutinu uvela i Gliss Micro-Repair Bonding sprej. A upravo sam se i ošišala na kraći bob, tako da je kosa dobila mali restart. Nakon trideset godina plave kose, očito sam joj odlučila ostati vjerna do kraja života.
Što ti se na tebi najviše sviđa, a što bi, da možeš, promijenila? Bi li ikada otišla ‘pod nož’ i zašto?
Volim svoje oči, osmijeh i činjenicu da mi se na licu dosta jasno vidi što mislim. To ponekad nije praktično, ali je autentično. Naravno da postoje stvari koje bih mogla promijeniti. Svi imamo dane kad se pogledamo u ogledalo i pomislimo da bi nam dobro došao mali generalni remont. Nemam ništa protiv estetskih zahvata. Mislim da svaka žena ima pravo raditi sa svojim tijelom što želi, bez osuđivanja. Ali smeta me društveni pritisak zbog kojeg žene počinju doživljavati sasvim normalne znakove starenja kao nedostatke koje treba hitno popraviti. Bore nisu bolest. Opuštena koža nije osobni neuspjeh. Ne bih voljela izgubiti mimiku i karakter vlastitog lica u pokušaju da zaustavim vrijeme. Želim se prepoznati u ogledalu i za dvadeset godina.
Kako uspijevaš održati liniju? U 40-ima i 50-ima to je ženama osobito teško zbog hormonskih promjena.
Mislim da tu veliku ulogu igra genetika, a ne samo disciplina. Nikad nisam bila pobornica rigoroznih dijeta ni opsesivnog brojanja kalorija. Imam prilično aktivan život, stalno sam u pokretu, puno hodam, plešem na nastupima i rijetko mirujem. Ali svjesna sam da se tijelo mijenja i da ono što je funkcioniralo s dvadeset više ne mora funkcionirati s pedeset. Ono što mi je važno jest da budem snažna, pokretna i zdrava. Mislim da smo kao društvo predugo učili žene da je najvažnije biti mršav. A zapravo je puno važnije imati mišiće, energiju i tijelo koje nas dobro služi. Želim biti vitalna starica koja će plesati na koncertima, a ne žena koja je cijeli život provela pokušavajući stati u broj 36.
Muči li tebe perimenopauza, valunzi, bore, stanjena koža… I na koji način si prilagodila njegu godinama?
Perimenopauza je tema o kojoj se napokon počelo otvoreno govoriti i jako mi je drago zbog toga. Generacije žena prije nas prolazile su kroz velike hormonalne promjene gotovo u tišini, kao da je riječ o nečemu sramotnom. A riječ je o potpuno prirodnom životnom razdoblju koje može ozbiljno utjecati na kvalitetu života. Primjećujem promjene na koži, prvenstveno suhoću i gubitak elastičnosti, pa sam prilagodila njegu. Više hidratacije, pažljivije biranje aktivnih sastojaka, redovita zaštita od sunca. Ali mislim da je najvažnije prestati se ponašati kao da je starenje neprijatelj protiv kojeg moramo voditi rat. Ne želim biti „dobro očuvana za svoje godine“. Želim biti dobro, točka. A ako mi hormonalne promjene počnu ozbiljno narušavati kvalitetu života, naravno da ću potražiti stručnu pomoć. Nema nikakvog razloga da žene šutke trpe simptome za koje danas postoje rješenja.
Kako gledaš na one uvijek savršeno sređene žene koje glume savršene živote na društvenim mrežama, a kad ih vidiš uživo jedva ih prepoznaš?
Mislim da su društvene mreže stvorile potpuno nerealne standarde ljepote. Danas više ne uspoređujemo sebe samo s drugim ženama, nego s njihovim digitalno poboljšanim verzijama. I onda se čudimo što su djevojčice već s dvanaest godina nezadovoljne vlastitim licima. Ne osuđujem žene koje koriste filtere ili estetske zahvate. Puno me više zanima zašto osjećamo toliku potrebu sakriti svaku poru, boru i nesavršenost. I kakvu poruku time šaljemo mlađim generacijama. Posebno mi je apsurdno kad se prirodno starenje počne predstavljati kao nedostatak osobne discipline. Kao da je žena koja ima bore jednostavno bila lijena dovoljno se njegovati. Volim modu, šminku, frizure, estetiku i igru s vlastitim izgledom. Ali ne volim diktaturu savršenstva. Želim vidjeti žene koje se smiju punim ustima, koje imaju bore oko očiju, koje su nekad umorne, nekad raščupane, nekad spektakularno sređene. Žive žene, a ne izglancane avatare. Jer na kraju, nije poanta izgledati kao da nikad nisi živjela. Poanta je živjeti toliko dobro da se to vidi na tebi.
FOTO: Privatni album
