Barbara Udovičić: Brinem o sebi zato što se volim, ne da bih se nekome svidjela
u donjem desnom dijelu ekrana i odaberete željenu opciju. Tko god je koliko-toliko aktivan na društvenim mrežama, u proteklih pola godine je pogledao barem jedan video Barbare Udovičić. Ta profesorica psihologije, magistra ekonomije, urednica i novinarka iz Rijeke jednostavnim rječnikom, vodeći se osobnim iskustvima, govori o dubokim ljudskim traumama, ljubavi, prijateljstvu, majčinstvu, bolesti, smrti… A slušaju je milijuni ljudi. Rekla bih da je to zato što Barbara priča hrabro, ali mudro i odmjereno, s puno razumijevanja prema ljudskim manama, bez potrebe za nametanjem vlastitih stavova i glumljenja moralne vertikale. Nema kod nje vortexa, trčanja za rastom i boljom verzijom sebe, praznih frazetina i univerzalnih recepata. Samo iskrene, ljudske priče i promišljanja.
U osobnom kontaktu zvuči jednako smireno i toplo kao na svojim videima. Usto, nemoguće je ne primijetiti da je lijepa i njegovana žena, koja nije dozvolila bremenu preboljene teške bolesti da ostavi puno (vanjskog) traga. Prije dvije godine navršila je 50. i kaže da su joj godine donijele nešto iznimno korisno: glas koji se ne trese svaki put kad ga netko ne odobrava. Rečenica je to koju bi sve žene trebale upamtiti.
Nama je u intervjuu pričala o ljepoti sa psihološkog aspekta, ali i osobnom doživljaju vlastitog izgleda. Koliko je spremna patiti zbog ljepote, što joj je najvažnije kad je izgled u pitanju, kojem se beauty tretmanu podvrgla, čega se najviše boji te kako se nosi s borama i promjenama na tijelu. Toplo preporučujemo ovo štivo svima, a osobito ženama koje se plaše godina koje dolaze.
Često čujemo izreku da je „ljepota u oku promatrača”. Koliko je ona znanstveno točna, a koliko su naši standardi ljepote zapravo biološki i evolucijski uvjetovani?
Djelomično jest u oku promatrača, ali to oko nije prazna ploča. Simetriju, skladne proporcije, zdravu kožu i određenu prosječnost crta lica ljudi procjenjuju privlačnima prilično dosljedno, čak i u različitim kulturama. Biologija nam postavi okvir, a kultura zatim odlučuje hoćemo li u njega staviti tanke obrve i pune usne.
Danas smo, više nego ikada prije, bombardirani „savršenim” i filtriranim slikama na društvenim mrežama. Kako taj stalni vizualni pritisak mijenja našu neurokemiju u mozgu i sliku o sebi?
S neurokemijom bih bila oprezna jer ne možemo baš svaku nesigurnost svesti na dopamin. Konkretnije je dokazano da gledanje idealiziranih fotografija potiče uspoređivanje, a učestala usporedba polako pomiče kriterij prema kojem onda procjenjujemo vlastito lice i tijelo. Nakon nekog vremena više se ne uspoređujemo s drugim ženama, nego sa slikama onih žena koje ne postoje ni uživo.
Kako se othrvati potrebi da malo „popravimo” fotografiju na Instagramu i što to govori o nama? Da smo površni, nesigurni ili samo krvavi ispod kože kao i svi drugi? Trebamo li se uopće pokušati othrvati?
Rekla bih da popravljeni prištić ne otkriva duboku psihološku ranu. 😊 Svi želimo kontrolirati dojam koji ostavljamo i prikazati se u izdanju koje nam se sviđa. Alarm se pali kada nam vlastito lice bez filtra počne izgledati pogrešno jer tada više ne uređujemo fotografiju, već fotografija „uređuje“ našu predodžbu o sebi. I da, tome se vrijedi oduprijeti barem povremenim objavljivanjem lica koje još uvijek ima pore, podočnjake i ljudsku anatomiju.
Koje znakove biste naveli kao red flag kad je u pitanju pretjerana posvećenost vlastitom izgledu?
Kad izgled počne određivati smijemo li izaći iz kuće, fotografirati se, otići na plažu ili biti viđeni bez šminke, tada više ne govorimo o običnoj njezi. Opsesivno uspoređivanje, traženje mana koje drugi gotovo i ne vide te kratkotrajno zadovoljstvo nakon svakog novog zahvata također bi bila crvena zastavica nad kojom valja zastati i razmisliti.
Činjenica je da se većina žena, čak i kada je riječ o vrhunskim stručnjakinjama, osjeća sigurnije ako na važan poslovni sastanak ide dotjerana i zadovoljna svojim izgledom. Muškarci ne ulažu ni upola truda od nas. Kako to objasniti?
Žene vrlo rano nauče da će se, uz njihovu stručnost, procjenjivati i koliko su njegovane, privlačne, mladolike i prikladno odjevene. Muškarac može ući u prostoriju s podočnjacima i biti ozbiljan stručnjak, dok žena s tim istim podočnjacima riskira pitanje je li umorna, bolesna ili se pak zapustila. Dotjerivanje može pružiti osjećaj kontrole, ali dio tog samopouzdanja svakako plaćamo zbog dvostrukih kriterija.
Mogu li crveni ruž ili dobar puder stvarno psihološki podići samopouzdanje u teškim trenucima?
Crveni ruž svakako neće riješiti probleme, ali rituali doista imaju psihološku snagu. Kad se našminkamo, počešljamo ili obučemo nešto u čemu se osjećamo dobro, šaljemo mozgu poruku da još uvijek imamo određenu kontrolu nad sobom i nad situacijom. To nije terapija, ali u teškim trenucima može biti mali čin vraćanja dostojanstva.
Poznato je da Vam je PMU artistica Lorena Rušin aplicirala trajnu šminku na obrve. Kakvo je to bilo iskustvo i koliko ste inače otvoreni za razne kozmetičke i estetske tretmane?
Kod Lorene sam radila obrve i zna kakav sam (užasan!) pacijent. Jedino me ona, tom svojom blagošću, mirom i energijom, nekako uspjela uvjeriti da ne bježim glavom bez obzira! 😊 Iskreno, trebala bih biti revnija jer bi mi život bio puno jednostavniji kad bih se budila već polu-dotjerana, no, između obaveza, malo lijenosti i poprilično ozbiljne fobije od igala, stalno to odgađam.
Gotovo svaka žena želi biti lijepa, ali se dijele na one koje su spremne više ili manje patiti, truditi se ili uložiti u to. Na listi od 1 do 10, gdje biste pozicionirali sebe i zašto?
Rekla bih pet. Važno mi je kako izgledam i spremna u to i uložiti, ali moja disciplina završava ondje gdje počinju gladovanje, višesatne rutine i ozbiljna patnja. Svakako želim izgledati dobro dok živim svoj život, no ne želim da održavanje izgleda postane moj život.
Puno puta ste u svojim videima govorili o iskustvu s teškom bolešću koju ste imali. Svjedočila sam slučajevima u kojima su žene nakon što bi najgore prošlo doslovce procvjetale, kao i slučajevima kad im je izgled postao potpuno nebitna stavka. Kako to objašnjavate, pogotovo iz aspekta osobnog iskustva?
Teška bolest potpuno poremeti hijerarhiju važnosti, ali ne složi je svima jednako. Nekoj ženi uređivanje postane potvrda da je ponovno živa i da opet raspolaže vlastitim tijelom, dok druga izgubi svaku želju ulagati energiju u nešto što je do jučer smatrala važnim. Kod mene se dogodila kombinacija: izgled mi je ostao važan, ali sam prestala vjerovati da moram biti besprijekorna da bih vrijedila. Nakon što vam tijelo doslovno spašava život, postane nepristojno mrziti ga zbog nekoliko kilograma, ožiljka ili bore.
Što je vama osobno danas, kad je izgled u pitanju, najvažnije? Naravno da je zdravlje najvažnije, ali pitanje nije o tome.
Najvažnije mi je da izgledam živo, svježe i kao – ja. Ne ganjam lice koje sam imala s trideset, želim se pogledati u ogledalo i vidjeti ženu koja se o sebi brine, ali se, pritom, ne kažnjava.
Kako se nosite s borama, godinama i promjenama na tijelu koje one donose? Muči li vas to ili ih racionalno prihvaćate kao nešto normalno i neminovno?
Oboje! Starenje je privilegij, apsolutno, no, neću glumiti ni prosvijetljenu ženu kojoj je baš svaka promjena prekrasna. One koje mi smetaju, pokušat ću ih ublažiti. Prihvaćanje za mene znači ne voditi rat koji unaprijed znam da nikad ne mogu dobiti.
Kako ste se osjećali kada ste pretprošle godine napunili 50? Što vam je tada prolazilo kroz glavu i što ste si obećali?
Iskreno, pedeseti rođendan mi je prošao toliko radno da nisam stigla dramiti oko same brojke. Tek sad, gotovo pune dvije godine kasnije, mogu reći da jako volim svoje pedesete. Konačno imam osjećaj da se moj život puno više vrti oko onoga što je važno meni, a puno manje oko tuđih očekivanja. Izgled mi je i dalje važan, ali brinem o sebi zato što se volim, ne zato da bi se nekome svidjela neka verzija mene koju bih morala karikirati.
Istraživanja pokazuju da žene u pedesetima postaju sve nevidljivije, vi ste dokaz da ne mora biti tako. Što biste im poručili?
Društvo će nas rado proglasiti nevidljivima čim prestanemo biti mlade, osobito ako same prihvatimo tu ulogu i povučemo se. Ja sam, eto, s pedeset postala vidljivija jer ne tražim ničije dopuštenje da „zauzmem prostor“. Godine sigurno uzmu privilegiju mladosti, ali nam mogu dati nešto korisnije: glas koji se ne trese svaki put kad ga netko ne odobrava. Ageizam postoji i žene ga često internaliziraju, no, ja bih rekla da postanemo nevidljivi tek kad prestanemo vjerovati da još uvijek imamo nešto za reći.
FOTO: Josip Čekada